1.PLAN ZA BIJEG
Ciklus malih radiofonijskih izvedbi
Krajem 2013. godine, predstavom HOERSPIEL: mala igra za slušanje (i gledanje) u Kuli Lotrščak, započeli smo istra živanje mogućnosti onog što smo nazvali „radiofonijskim teatrom”. U njemu je zvuk doveden na kazališnu scenu i predstavljen kao ravnopravni scenski partner a gdjeg dje i protagonist dramske radnje. Pa, iako usmjeravati pažnju na zvuk i slušanje, danas se doima promašenom medijskom „misijom i strategijom”, HOERSPIEL i dalje živi.
PLAN ZA BIJEG je zamišljen kao ciklus malih radiofonijskih izvedbi, u trajanju do 30 minuta. Želja nam je da PLAN ZA BIJEG uspijemo održati godišnjim programom naše Multimedijalne kolibe, u kojem bi svake godine novi autori, na poziv, ali i preko natječaja, predstavljali svoje male radiofonijske izvedbe krojene posebno za ovu priliku. Na taj način, nadamo se, širimo i krug autora, ali i krug publike.
U prvom ciklusu PLANA ZA BIJEG (24., 25. i 26.10.) pozvali smo niz autora i izvođača da u i oko Kule Lotrščak kroz zvuk, poeziju i kratku prozu fantaziraju na temu bijega. Tom prilikom objavljene su i novine u kojima smo tiskali većinu pjesama i kratkih proza. Novine, kao i cjelokupni vizualni identitet, oblikovala je Klasja Habjan.
S radošću javljamo da na jesen 2015. pripremamo PLAN ZA BIJEG 2 kada ćemo uz nove premijere reprizirati i sve naslove iz prvog ciklusa.
Pavlica Bajsić Brazzoduro, pokretačica PLANA ZA BIJEG
4 premijernih naslova (3 izvedbena i 1 instalacijski) nastalih za PLAN ZA BIJEG 1 :
1. „VIDIMO SE” u Uspinjači
Melodrama. Vrijeme i mjesto radnje: 1953., Zagreb i Rio de Janeiro. Mjesto izvedbe: Uspinjača.
Autori:
Pavlica Bajsić Brazzoduro, Dino Brazzoduro, Tomica Bajsić, Ivica Prtenjača, Milica Krstanović, Ivana Rushaidat, Filip Šovagović
Izvode:
Ivana Rushaidat, Filip Šovagović i Dino Brazzoduro, ukulele, gitara i tranzistor
MIRIS BRAZILA
Miris Brazila, brazilski zrak
ima poseban miris, poput otvorene dinje.
Prolijeću žute ptice.
Moja zemlja u mom sjećanju ima miris
ranjivosti i mekoće; tvrda je, smrznuta, bezlična
Samo kada prolijeću grabežljivci.
Tomica Bajsić
PUNA PESKA
Sašila sam cipele i brod i jedra
I oprala jarbol i ruke i lice
I složila sam konope i kašike i košulje
I došao je jak vetar
Osetila sam kako mi u oči i obraze
Lete kapljice i zrna peska i prašine
I čučunula sam
Sačekaću te
Milica Krstanović
TIHI SVIJET
Kako bi ljude natjerali da se više gledaju u oči,
a i da bi udovoljili nijemima,
Vlada je odlučila svakoj osobi dodijeliti
točno stotinu i šezdeset i sedam riječi na dan.
Kad telefon zazvoni, prislonim ga uhu
bez da kažem zdravo.
U restoranu prstom pokažem na
pileću juhu s domaćim rezancima.
Dobro se navikavam na tu novinu.
Kasno noću, nazivam svoju udaljenu ljubav,
hvalim se kako sam danas iskoristio samo 59.
Ostatak sam sačuvao za tebe.
Kad ona ne odgovori,
ja znam da je iskoristila sve svoje riječi
pa 33 i jednu trećinu puta
usporeno šapnem:“volim te”.
Nakon toga ostajemo na liniji.
I slušamo se kako dišemo.
Jeffrey MacDaniel
2. „NORTHERN DIVERSITY”
Možda mi se dogodi nešto radi čega se ne odlazi? Nije. Prvog novembra već sam bila u Berlinu. Pričalo se da u tom razdoblju i brod treba napustiti privremeno sidrište nadomak grada. Primjetila sam da svakog puta kad se spomene taj brod dobijem osjećaj da se zapravo govori o meni. (Ivana Sajko)
Autori:
Ivana Sajko & Alen Sinkauz
Izvode:
Ivana Sajko & Alen Sinkauz uz glasove Milice Manojlović, Petre Hraščanec, Vedrane Klepice, Agate Juniku, Pavlice Bajsić Brazzoduro i Ivice Prtenjače
POSLIJE LJUBAVI
Jutros
dok te odnosio brod
osjetio sam strašnu slobodu
učinilo mi se da sam ja taj
koji za svako rođenje ima
poneku lijepu riječ, recimo
izobilje za svaku smrt ima
grumen zemlje, jednu pticu koja drhti nad umrlim
i u nježnom kljunu tu dušu
odnosi gore
ili negdje na pučinu
pustinju
ledene bregove.
Da imam šaku pepela za
bilo koje posipanje
i da mi morski psi dolaze jesti
riječi iz ruke
da me čuvaju svjetla bisera
negdje u školjkama.
Jutros sam se morao spasiti
povjerovao sam i u pisanje kao
veselu životinju
onog srndaća koji je jednom
pred nama
mirno jeo jagode.
U čiope, kao i
prolaznike.
Dok te je brod odnosio
osjetio sam, govorim
strašnu slobodu.
Koja mi se nije osjećala.
Imao sam cijele galaksije riječi s
kojima nisam znao ništa.
Tražio sam sliku
čovjeka
koji mirno sjedi i, recimo, čita.
Koji može ustati, a i ne mora.
I koji ne umire za tim jedrom.
Ne osjeća nikakvu slobodu
niti strah, niti ikoga čeka.
Poslije tekile, bavi se solju,
poslije ljubavi
snađe se s onim što mu je blizu.
Ivica Prtenjača
3. „PORCULAN”
Tekst: Dubravko Mihanović
Ples: Zrinka Šimičić Mihanović
Glazba: Stanislav Kovačić
Režija: Mislav Brečić
Minijatura za plesačicu i glazbenika, “Porculan” kao tekst traži put između poetizirane proze, biografskog zapisa i putopisa. I ne pronalazi ga. Ono najintimnije, kao i uvijek, ne događa se u rečenicama, već u pukotinama između izgovorenih riječi, viđenih gradova, utisnutih dojmova i potisnutih osjećaja. (Dubravko Mihanović)
Izvode:
Zrinka Šimičić Mihanović
Stanislav Kovačić
(uz glas Rakana Rushaidata)
4. „1956.”, instalacija
Autorice: Ljubica Letinić & Lana Deban
Rekonstrukcija jednog davnog pokušaja bijega preko mora, istim načinom kojim to ljudi na Mediteranu i danas rade.
Snimljeno na otoku Ižu.
