7 TIŠINA ZA 7 DANA

koncept: Zrinka Šimičić Mihanović
pjesme: Dubravko Mihanović
ambijentalna instalacija: Martina Mezak
glazba: Dino Brazzoduro
ples: Zrinka Šimičić Mihanović

Predstava 7 tišina za 7 dana spoj je poezije Dubravka Mihanovića, svjetlosne instalacije multimedijalne umjetnice Martine Mezak, autorske glazbe Dina Brazzodura i plesa Zrinke Šimičić Mihanović.

Pjesme Dubravka Mihanovića govore o tišini, točnije o tišinama, o sedam tišina kroz sedam dana. Dramaturgija ovog pjesničkog ciklusa, motivi, atmosfera i ritam njegovih pjesama poslužili su kao inspiracija za likovni, plesni i glazbeni izraz tišine.

Likovno rješenje Martine Mezak vrlo je suptilna, a iskustveno snažna ambijentalna instalacija, komponirana od dimnih zidova. Apstrakcija i nestalnost elementi su koji je približavaju plesu.

Dramaturški, ples prati poeziju, prostorno je određen arhitekturom svjetla, dok se koreografski bavi suprotstavljanjem minimalnog i suzdržanog s jedne, te bogatog, bučnog i pričljivog s druge strane.

Glazba Dina Brazzodura, nastala prvenstveno kao odgovor na riječ, donosi elemente konkretnosti i narativnosti koji povremeno određuju i čitanje samog pokreta, dok u drugim trenucima slijedi princip minimalnosti, podupirući značenje praznine.

Četiri medija u predstavi ravnopravno su zastupljena, a pozicija gledatelja, unutar samog prizorišta, dodatno doprinosti doživljaju. Prostor publike i izvedbeni prostor međusobno se prožimaju. Izvođačica je tako ponekad sasvim blizu gledatelja, gotovo na granici ugodnoga, dok je u drugim trenucima daleko, na granici vidljivoga. Svatko od gledatelja sjedi više ili manje izoliran, čime se podcrtava interpretacija tišine kao odvojenosti, a promjenama u arhitekturi svjetla gledatelji na osobit način postaju sudionicima same izvedbe.

Projekt su podržali Grad Zagreb i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.
Realiziran je u suradnji s Hrvatskim institutom za pokret i ples i Zagrebačkim plesnim centrom.

iz kritika:

” Poezija donosi čvrsto ishodište i postavlja okvir cijelom projektu, a svjetlo, zvuk i ples u izvedbi zauzimaju jednako važnu poziciju i preko svog medija uzvraćaju, odnosno razvijaju središnju temu tišine, a preko nje i buke, nježnosti, bjeline, pisanja ili umiranja koju poezija nosi. Tako je zajednička igra svjetla, tijela i zvuka glavni dio ovog projekta, dok poeziju čitamo kao epilog na samom kraju putem projekcije na zidu, odnosno u popratnoj knjižici, kasnije, sami, u svom vremenu.

Čitanjem poezije uspostavlja se jasan odnos svjetla, mira i tišine, a s druge strane pokreta, buke i mraka. Odnos koji je zanimljiv, profinjen i smirujući na poetskoj, duhovnoj i filozofskoj razini.”

Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 6. listopada 2011.
http://www.plesnascena.hr/index.php?p=article&id=1359

video i fotografija: Jasenko Rasol